Slušajući izlaganje učesnika skupa na večerašnjoj promociji ”Švedskog tigra”,  romana srpsko-švedskog pisca Zvonimira Popovića, u prostorijama Međunarodne biblioteke u Stokholmu, zadao sam sebi zadatak da pronađem srpski izraz sa zoološkim primjesama koji bi bio najadekvatniji prevod ove, naizgled, prosto nemoguće sintagme. Tigrovi, kao što je poznato ne ”uspijevaju” u Švedskoj, jer, da parafraziramo čuvenu filmsku rečenicu: Jest da je standard, al’  ’ladno, brate. Na švedskom jeziku en svensk tiger pored značenja u naslovu Popovićeve knjige, ima i drugo – ”Šveđanin ćuti” (uporedimo li to sa dobro poznatim i u narodu prihvaćenim geslom ”nije srpski ćutati” naslućujemo znatne razlike u mentalitetima dotična dva naroda).  Dotični izraz potiče iz drugog svjetskog rata koji je Švedska elegantno izbjegla zahvaljujući visokom stepenu nacionalne sloge (opet te razlike u mentalitetu…), ali je zahvaljujući neutralnom statusu bila i preplavljena obavještajcima iz oba zaraćena bloka. Tako je taj dvosmisleni izraz u stvari bio instrukcija tadašnjeg Državnog biroa za informacije domicilnom stanovništvu da ”ne talasa” pred svakim a držanje jezika za zubima je predstavljeno i kao ”nacionalna osobina” uz to umotana u borbeni tigrovski celofon. Taj, možemo slobodno reći, genijalni slogan pokazuje da su dometi retorike bukvalno bezgranični kada se i ”poklopi se i ćuti” moglo predstaviti kao tigrovska borba. No dobro, pokojni švedski izumitelj te genijalnosti se zasigurno mnogo puta okrenuo u grobu od zavisti pri spoznaji retoričkih dostignuća kasnijih generacija, na svim meridijanima.

Ali da se vratimo mi mom večerašnjem prevodilačkom problemu. S obzirom na gore promišljeno i navedeno, zaključio sam da bi se srpski jezički ekvivalent, pored sadržavanja neke životinje koja sasvim odudara od srpske prirodne faune , morao na neki način naslanjati i na neku opštepoznatu pojavu ili događaj iz društveno-političke stvarnosti sa primjesama obavještajne djelatnosti. Učinilo mi se da sam sebi zadao nerješiv zadatak i nemoćno zurio u Popovića koji je u tom trenutku upravo čitao nešto iz svoga djela. I dok sam ja mahao bijelom zastavicom, moj mozak nije bio spreman ni na kapitulaciju ni na ”kompromis” kako se ova u zadnje vrijeme naziva na srpskom jeziku, nego me je strogo ukorio: ”Konju jedan, imaš odgovor pred nosom!”

I taman kad mahinalno pođoh da uzvratim šamar kontraargumentom: ”Konj je drevna srpska životinja, Medo jedan!” trgoh se i zagledah se intenzivno u Popovića. Pa on je … iz Jagodine! Kako se nisam odmah sjetio?! Žirafa gradonačelnika, Dragana Markovića Palme!! A društevni kontekst? Pa čuvena konstatacija dotičnog da se ”patriotizam se ne sipa u traktor”, zbog čega ga je njegov sportsko- muzičko-kulinarski drug, tadašnji švedski ambasador u Bg-u Krister Bringeus (Palma i Krister su po besjedama ovog drugog volili zajedno da gledaju kik-boks, jedu pljeskavice i slušaju trubače i Cecu) toliko nahvalio kao mudrog i inteligentnog da se mogla očekivati i kandidatura za Nobelovu nagradu za fiziku samo da je Palma stigao da ispravi gramatičke i pravopisne greške u naučnom radu ”Pun rezervoar evropskih vrednosti” prije Bringeusovog odlaska sa dužnosti koju je, uzgred rečeno, uspješno obavio (značajnim doprinosom u formiranju EUropske vlade tj. u dokuvavanju žabe u mlakoj vodi). I tako je Krister otišao u Avganistan (valjda da otkrije Palminog brata po inteligenciji), a nama ostavio jagodinsku žirafu, kao rješenje prevodilačkih rebusa.

Gustav Pelagić