Kažu da je preteču savremene šibice izmislio neki Englez još u 17. vijeku. Problem s tom šibicom, drvcetom premazanim sumporom i umočenim u smjesu sumpora i fosfora , bio je u tome što se palila isuviše lako, često i sama od sebe . Trebalo je da prođe neko vrijeme da praktični švedski um Gustava Erika Paša (Gustaf Erik Pasch) izmozga tzv. sigurnu šibicu sa glavom od crvenog fosfora (prethodni bijeli je bio i otrovan) koja se pali prevlačenjem preko površine premazane fosforom na kutiji šibica. Ovaj izum iz 1844. godine imao je za posljedicu da proizvodnja šibica postane glavna industrijska grana u Švedskoj a sigurna šibica najpoznatiji izvozni artikal te zemlje. Finansijski špekulant Ivar Kriger (Ivar Kreuger) osniva 1917. godine  Svenska Tändsticks Aktiebolag („Švedsko šibicarsko akcionarsko društvo“) 1917. čime monopolizuje proizvodnju šibica u Švedskoj. Kao i ruska revolucija sprovedena iste godine, i Kriger teži širenju svoje imperije upuštajući se u igru velikih razmjera. Misteriozni špekulant gradi 20-tih godina u Stokholmu i svoj Kremlj – Palatu šibica (Tändstickspalatset), građevinu površine 7600 kvadratnih metara. Da bi ostvario svjetski monopol, krajni cilj svoje opasne avanture, pozajmljuje novac i kupuje inostrane konkurente. Kriger odobrava istovremeno vrlo povoljne zajmove vladama zemalja u kojima ostvaruje monopol, što ga još dublje baca u dugove… Iluzija ili, kako je rekao poznati istoričar ekonomije Džon Kenet Galbrait (njegov sin je ex-jugoslovenskoj javnosti puno poznatiji Piter Galbrajt) „najveća prevara istorije“ raspršava se Krigerovim samoubistvom, marta 1932. godine u jednoj hotelskoj sobi u Parizu.

Prolaze godine, decenije, Kriger pada sve više u zaborav a šibice, koje su ušle i pjesme slavnog Sergeja Jesenjina („k’o da krešem vatru po šibici, nežne reči šapućem ti dugo“), polako istiskuju upaljači, plastični, metalni, svih boja i marki („upalim cigaru Ray Ban upaljačem, pogledam u sunce kroz Zippo očala“, pjevao je kasnije Rambo Amadeus) . A Švedska, nekada slavna po šibicama, vremenom postaje poznata po „kresanju“… Da istorija ponekad ima čudan smisao za humor svjedoči i kasniji razvoj događaja. Naime, prije par godina u turističkom dijelu Stokholma zvanom Gamla Stan („Stari grad“) pojavili su se šibicari. Policija je u par navrata pokušavala da im stane na put, čak se i hvalila po medijima da je uspjela da ih eliminiše, međutim, nakon nekog vremena provedenog u ilegali šibicari bi, poput odsječenog gušterovog repa, opet iznicali na istom mjestu. Organi javnog reda i mira na kraju su po svemu sudeći digli ruke od svega, nema više ni plakata koji su nekad upozoravali turiste, a ove ulične varalice utopile su se u sliku grada pa neupućenim mogu izgledati kao lokalna znamenitost. (Ako se neki turista kojim slučajem odluči da opjeva njihovu profesiju možemo pretpostaviti da će u antologijama poezije biti svrstan u naivne pjesnike). Na jednom švedskom forumu pročitao sam da se radi o Albancima, ne znam pišu li istinu, ali sam među učesnicima „udruženog šibicarskog poduhvata“ primjećivao i tamnopute likove („Vidi bogati, imaju i manjine!“, konstatovao je oduševljeno moj prijatelj kada smo ih jednom prilikom posmatrali kako delaju ispred zdanja Riksdaga). Ovi šibicari vjerovatno i ne znaju da je Švedska nekad izvozila na milione kutijica koje su omogućile nastanak i razvoj njihove igre i krstile njihovo zanimanje. Ime Kriger bi nekog od njih možda podsjetilo (ako je sa Kosova) na nekadašnju tv seriju „Povratak otpisanih“, što navodi na efektan zaključak da se skoro već otpisana šibica, zahvaljujući ovim Krigerovim sljedbenicima „na malo“, vratila u svoju kolijevku.

Gustav Pelagić

Crtež MOoOM