Od 1. jula u Švedskoj je, 109 godina nakon njenog uvođenja, ukinuta vojna obaveza. Već polovinom 90-tih godina prošloga vijeka broj polaznika vojne obuke smanjio se na oko 5000 godišnje (što je desetostruko manje u poređenju sa hladnoratovskim 80-tim godinama) tako da je posljednjih godina bilo daleko teže biti primljen u vojsku nego je izbjeći. I pored toga, svake godine par desetina mladića (žene su imale pravo na služenje vojnog roka ali ne i obavezu) služilo je zatvorske kazne zbog izbjegavanja vojne obaveze.
Profesionalizacija oružanih snaga ili tačnije rečeno ”dobrovoljizacija” služenja vojnog roka svakako je sveevropski trend. Među članicama Evropske unije koje još uvijek imaju vojnu obavezu su ili one sa problematičnom prošlošću, kao što su Njemačka i Austrija, ili one koje imaju problamatično susjedstvo: Finska, Estonija i Grčka.
Talas ukidanja obaveznog služenja vojnog roka preplavio je i skoro kompletno područje bivše Jugoslavije gdje je Srbija jedina preostala država sa vojnom obavezom ali je njen ministar odbrane još odavno najavio će vojni rok biti ukinut 2011. godine. Uzgred rečeno, profesionalne su i famozne Kosovske bezbjednosne snage, de facto oružane snage te secesionističke pokrajine (bez obzira na retoriku sponzora njene nasilne secesije).
Bitno je napomenuti da je odluka o ukidanju vojne obaveze u Švedskoj donesena veoma tijesnim ishodom u Riksdagu (153-150) i nije isključeno da će doći do njene revizije ako na septembarskim parlamentarnim izborima pobjedu izvojevuje lijevi blok. U Švedskoj su, u odsustvu istinskih konzervativnih političkih snaga (prema najnovijim istraživanjima 70 % glasača partije Hrišćanskih demokrata deklarišu se kao „liberali“), glavni zagovornici očuvanja vojne obaveze Socijaldemokrati i Lijeva partija, ali je njen koalicioni partner partija Zelenih (koja je inače već odavno napustila svoj tradicionalno suverenistički i evroskeptični kurs) zagovornik ukidanja vojne obaveze. Tako da će u slučajnu neke buduće parlamentarne rasprave po ovom pitanju vjerovatno presuditi opšti trendovi u Evropi, bez obzira na to ko će tada biti na vlasti.
I dok zagovornici profesionalizacije vojske naglašavaju vojne i ekonomske, protivnici podsjećaju da su glavni argumenti za vojnu obavezu uvijek bili više političke i društvene prirode i ističu značaj vojne obaveze za demokratski poredak i za nacionalno zajedništvo.
Poznato je da je i u upokojenoj SFRJ Jugoslovenska Narodna Armija bila jedan od rijetkih (preostalih) instrumenata za građenje jugoslovenskog identiteta – inače još od početka 60-tih godina sistematski suzbijanog iz političkih razloga utemeljenih na habsburgovsko-kominternovskoj aksiomi o velikosrpskoj prirodi (svake) Jugoslaviji kao i Kardeljevoj doktrini o ”dovršenim nacijama”.
U Švedskoj su se pojavili i neki glasovi, za sada prilično usamljeni, koji – kao kompenzaciju za ukidanje vojne obaveze – zagovaraju uvođenje nekog vida obaveznog društveno korisnog rada u trajanju od šest mjeseci za sve građane u starosnoj dobi između 18 i 25 godina. Cilj bi bio da mladi građani sa različitim etničkim i klasnim porijeklom zajednički urade nešto za društvo u kojem žive. Jer, kako je još prošle godine istakao poznati intelektualac Joran Rosenberg (Göran Rosenberg), ograde između građana Švedske sve su veće a povodi za njihovo prevazilaženje sve manji. Onaj ko se nekad provozao stokholmskim metroom od centra grada prema nekom od predgrađa shvatiće o čemu Rosenberg govori.
Među glavnim zagovornicima najnovije vojne reforme u Švedskoj – kao uostalom i u drugim krajevima Evrope – su tzv. liberalno-demokratske snage koje na nacije i nacionalni identitet gledaju kao preveziđenu ljušturu koje se treba što prije oslobađati. Imajući u vidu da se među ovim snagama nalaze se i najveći pobornici ”demokratizacije” planete uz pomoć vojno-političkog intervencionizma jasno je da profesionalizacija vojske funkcionalna i u tom pogledu. Što je vojska profesionalizovanija to su njene aktivnosti manje uslovljene raspoloženjem javnog mnijenja (sjetimo se samo Vijetnama). U tom smislu treba posmatrati i tekući profesionalizacioni trend u vojskama na brdovitom Balkanu i rađanja jednog novog NATO-ističkog bratstva-jedinstva čiji je cilj možda najvjernije opisala hrvatska književnica Vedrana Rudan: ”[Međunacionalno]klanje [na prostorima bivše Jugoslavije sada] je aut, jer je projekat da Srbi i Hrvati treba da budu braća i da kao takvi odu u Irak, Iran ili Avganistan i da kao braća tamo kolju već koga treba da kolju.”
Bilo kako bilo, nakon ukidanja vojne obaveze prepričavanje anekdota iz vojske sada je još više „aut“ među muškim dijelom švedske populacije. Da li će na dnevnim redovima zabava i večera te priče biti zamijenjene nekim ekvivalentima ili će njihov nestanak doprinijeti daljoj uniseksizaciji odnosno transseksizaciji drušvenog života u Švedskoj („a i šire“), ostaje da se vidi.
G.P.
