Nazovem ovih dana jednog poznanika iz Upsale, koji se zbog prirode svog posla puno družio sa jugoslovenskim, prije svega srpskim piscima, pa mi je ostalo u sjećanju da mi je nekad pominjao i sada već pokojnog Momu Kapora. Sve to u nadi da ću iz života najčitanijeg srpskog pisca, kako su ga novinske agencije opisale, doznati i neke detalje vezane za Švedsku.
Sa opreznom distancom u glasu (Momo Kapor je ipak bio izopšten iz izdavačko-prevodilačke zajednice na Zapadu) poznanik mi je objasnio da je srpski pisac bio prilično upućen u prilike u Švedskoj kao i da je još 70-godina, jedna njegova priča objavljena na stranicama „uglednog Dagens Nihetera“. To je dakle bilo u ono vrijeme dok je Jugoslavija u očima bjelosvjetskih kreatora šahovskih tabli još uvijek bila nasušna potreba, a Srbi kao njena kičma, „ne tako loši“ ili čak „simpatični momci“ pa su srpski pisci mogli biti objavljivani i kad se nisu javno zgražavali se zbog loše genetike svog naroda ili bili u braku sa diplomatama Nato pakta. Kaporovu pripovjetku „Šetač“ prevela je izvijesna Ingalil Olson (Ingalill Olsson), tada vrijedna studentica sa katedre za slavistiku univerziteta u Upsali. Posle je, kako priča moj izvor, dotična dobila zaposlenje u švedskom ministarstvu spoljnih poslova. Pošto se u međuvremenu sigurno stigla udati a možda i razvesti, teško ju je pronaći pod novim prezimenom, mada bi to bilo svakako zanimljivo, ne samo zato što bi se uz njenu pomoć mogao pronaći primjerak novine sa Mominom pripovjetkom.
O Kaporu nisam mogao nešto više ni doznati od čovjeka koji ga je sreo par puta u životu, po beogradskim restoranima i klubovima književnika. Moj poznanik se puno više držao Danila Kiša, za koga kaže da je bio prilično strašljiva osoba, bar u avionu. Letjeli su valjda jednom zajedno početkom 80-tih JAT-om iz Stokholma za Beograd. Tom prilikom je Šveđanin stupio u kontakt sa Dragoslavom Mihailovićem što je kasnije urodilo prevodom čuvenog romana „Kad su cvetale tikve“ na švedski jezik. Kažu da je Kiš u Stokholmu odsjedao kod Ljiljane Dufgran, društveno-političke radnice porijeklom iz Crne Gore, koja se u ovoj skandinavskoj zemlji navodno brzo „probila u životu“ udavši se za nekog bogataša, što joj je bila prirodna odskočna daska (prvo baza pa nadgradnja) za napredovanje u sektoru „kulture“. Svo vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji žustro je zastupala Pravovjernu stranu a karijeru je krunisala 2000-tih kada je postala predsjednica švedskog PEN-a i kada je zajedno sa albanskim lobistima na stranicama velikodušne švedske štampe hrabro ispljuvala dobitnika Nobelove nagrade za književnost Haralda Pintera zbog njegove otvorene skepse prema liberalno-demokratskom bombaškom humanizmu.
U izvještajima o Kaporovoj smrti među jezicima na koje su njegova djela prevođena mogao se primijetiti i švedski. Osamdesetih godina izvijesni Boris Mićanović i Elisabet Knutson (Elisabeth Knutsson) preveli su naime roman ”Od sedam do tri” (na svedskom ”Under kontorstid”). Zanimljivo je da je u bibliotekskoj katalogizaciji jezik pisca romana dobio status nedefinisanog – ”odefinierat språk”, na što bi se Kapor vjerovatno nasmijao. A ako on ovo sad ovo kojim slučajem i čita, tj. ako je već stigao da uvede internet tamo na onom svijetu, zamolio bih ga da klikne na par guglovih reklama ispod članka i tako mi smanji troškove za održavanje Balkanpuls(ov)a. Klikao-ne klikao, hvala mu na svemu i nek mu je vječna slava!
Gustav Pelagić
