Ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za književnost Herta Miler (Herta Müller) trenutno boravi u Stokholmu gdje će joj 10. decembra u Koncertnoj hali Švedski kralj Gustaf XVI uručiti prestižnu nagradu u vrijednosti od 10 miliona švedskih kruna. Kao što se i može očekivati u ovakvim prilikama boravak ovogodišnje „svjetske šampionke u književnosti“ je medijski veoma propraćen u Švedskoj. Skoro svi medijski izvještaji o Milerovoj rado ističu politički angažman njemačke književnice što se prilično razlikuje od 2005. godine, kada je nagradu dobio, politički ništa manje angažovani pisac Harald Pinter. Tada su kritičari bili veoma skloni da razdvoje književnost od političkih aspekata djela engleskog pisca a raznim profiterima ex-jugoslovenske nesreće u švedskim tabloidima je dozvoljeno da iz svih raspoloživih raspale po Englezu.
No Herta je na pravoj strani i nema razloga da ju se izlaže sličnim neprijatnostima. Ona voli Humanizam, Demokratiju a ne bi me iznenadilo kad bih čuo i da je zabrinuta za klimatske promjene u svijetu, da se raduje što će joj Nobelova nagrada omogućiti da u još većoj mjeri kupuje ekološki proizvedene namirnice (koje su po pravilu skuplje) i da se nada u viziju Kolege Mirovnjaka (onog „preplanulog“ Berluskonijevog). Gospođa Miler ne voli nasilje ali je primorana da bombarduje one koji nisu za Humanizam i Demokratiju. Jer i jedno i drugo je univerzalno, pa Nema Alternativu. To smo se mi dobro naučili.
Ali dobro, nećemo sad o nama, da nam neko ne bi spočitao etnocentričnost. Povod ovog kratkog članka u stvari su dva pitanja i odgovori Herte Miler na njih na jučerašnjoj konferenciji za štampu održanoj u prostorijama Švedske Akademije. Naime, u moru veoma važnih pitanja poput onog „Kako se osjećate u Stokholmu?“ ili „Da li ljudi u Rumuniji i dalje koriste maramice?“ (pitanje novinara švedske televizije koji je kao svaki primjeran đak pješak pročitao tekst predavanja – unaprijed dostupan u stampi – koje će dobitnica Nobelove nagrade u skladu sa tradicijama večeras održati, gdje se riječ maramica ponavlja mnogo puta), kao i neizbježnog podsjećanja na diktaturu Čaušeskog (Ponavljati, ponavljati i samo ponavljati: da današnje nezadovoljne i nezahvalne narodne mase znaju da demokratiju trebaju čuvati kao zjenicu oka), neko je postavio i dva sasvim nerelevantna pitanja.
Po navodima lista „Svenska dagbladet“, novinarka rumunskog radija upitala je dobitnicu Nobelove nagrade da li bi napustila Rumuniju (kao što je to bio slučaj 1987. godine kada je prebjegla u Njemačku) da tada nije bila diktatura. Herta Miler joj je odgovorila ovako:
„Više bih voljela da sam živjela u demokratskoj zemlji. Ali nije bilo alternative… Sem toga ne mogu ništa više reći.“
Isti list piše da ju je neki rumunski novinar pitao zašto nikad ne priča o nekim pozitivnim sjećanjima iz svoje bivše zemlje.
„Gdje postoji dobro? To je patriotsko pitanje. Naravno da imam i dobra sjećanja iz Rumunije, kao zemlje ali ne i kao države. Naravno da je bilo ličnih veza, prijateljstava koja i danas postoje. Ali čujete i sami po pitanjima ovdje, da ono što svijet interesuje nisu moji privatni odnosi, kao npr. prijatelji koji su me spašavali iz teških situacija ili to što sam možda nekad na čisto privatnom planu bila srećna. U svakoj diktaturi je valjda moguća izvijesna doza sreće. Obje strane su istinite, ali jedna ne umanjuje drugu.“
Tako „solomonski“ je odgovorila knjiženica čije će cijelo večerašnje predavanje, prema medijskim navodima, kružiti oko jedne maramice, kao sredstva njene emocionalne komunikacije sa majkom, i koja je u odgovoru na jedno od prethodnih pitanja konstatovala da je rođena i odrasla u Rumuniji ali da joj to nikad nije bio Heimat odnosno zavičaj.
Eto kako „vanprotokolarna“ pitanja mogu unijeti nepotrebne zabune u pogledu odnosa njemačke književnice prema Rumuniji. Još bi joj neko neupućen mogao spočitati da se prema svojoj bivšoj zemlji, da ne kažem državi, odnosi folkdojčerski etnocentrično. Ali to bi mogao učiniti samo onaj ko ne zna da su Milerovoj usta puna univerzalizma i borbe za ljudska prava u, recimo, Kini.
Gustav Pelagić
