„Kad sam polazio na faks stari mi je dao hemijski uložak i rek’o: Evo ti sine, pa rasporedi.“ Tako je jedan moj brucoški saborac, one varljive višepartijske sezone u praskozorje rata u Be i Ha, objašnjavao svoje često odsustvo sa predavanja i vježbi.
Nisam nažalost smislio neku sličnu anekdotu kojom bih opravdao izostanak novih priloga na ovom blogu zadnjih mjesec dana. Svakog dana ima nešto zanimljivo da se napiše a bogami i iskarikira (kad već neću javno da plačem), ali nekakva se čelična paučina uhvati oko tastature pa mi za proboj blokade treba jači talas inspiracije .
Razlog kao što rekoh nikako ne može biti nedostatak tema. Evo recimo danas čitam vijest da će švedski biro za zapošljavanje ubuduće vrbovati „radnu snagu“ za (kao što smo ranije ispričali sada potupno profesilnalizovane) Švedske Oružane Snage. Kažu, neće biti prisiljavanja, načelnik generalštaba Sverker Jeranson (Sverker Göransson) izjavio je da niko ko odbije poziv neće izgubiti naknadu za nezaposlene, ali kakva crna prisila kad svi znamo da rado Gustav ide u vojnike. Naročito kad je nezaposlen…
Elem, i ranije su švedske misije na Kosovu i Avganistanu popunjavali mahom pripadnici radničke klase a sad je izgleda, nakon prošlogodišnjih pogibija „za prava žena“ i opšteg pogoršanja bezbjednosne situacije u Avganistanu, među neradnim ljudima i građanima opala želja „da rade za mir“ na raznim destinacijama po svijetu. Potrebe su očigledno tolike da ih ne može zadovoljiti ni oslobađanje resursa usljed zatvaranja Kampa „Viktorija“ kod Prištine i povlačenja švedskih KFOR-ovaca sa teritorije bogate istorijom i osiromašenim uranom. Ovako će na radost vladajuće koalicije, broj nezaposlenih opasti kao i cijena „mirovnog rada“ (koja je, koliko god niska bila, ipak puno veća od naknade za nezaposlenost pa će tako i nezaposleni biti na dobitku), švedsko političko vođstvo će priložiti svoj danak u krvi na oltar planetarne borbe za Demokratiju a najveći dobitnici u cijeloj igri biće, pogađate, žene i djeca u Avganistanu…
Zaslugu za pisanje ovog priloga ipak ću pripisati redovnom kolumnisti Dagens Nihetera Rikardu Švarcu (Rikard Swartz) koji je prije tri dana uporedio osnivača Vikiliksa Džulijana Asanža sa Staljinom. Kao, i Drug Brkati je, poput Asanža, tražio maksimalnu transparentnost … Ovim je Švarc pokazao da su on i supruga mu Slavenka Drakulić zaista veoma srodne duše. Osim što je u ključnim trenucima (naročito uoči i tokom bombardovanja) Drakulićka nalegla na rudu antisrpske histerije u švedskoj štampi, nekad progresivna omladinka se (i) po švedskoj štampi redovno zgražavala nad komunizmom. U sjećanju mi je ostao članak u kojem je napisala kako je komunistička vlast u bivšoj državi primoravala građane da danima stoje u kojekakvim redovima i da ih je na taj način kontrolisala, a da u demokratijama ne postoji potreba za kontrlom građana. Što je naravno tačno, sve dok je Švarc prototip intelektualca i novinara u „demokratijama“. Odavno sam shvatio da je priča o „slobodnom novinarstvu“ jednako istinita kao i Deda Mraz, ali eksplicitniju denuncijaciju novinarske (samo-)proklamovane misije da razotkriva zakulisne radnje vlastodržaca nisam još počitao. Švarc stavlja dakle znak jednakosti kad vlasti, koje imaju svaku silu, nadgledaju svoje građane, pardon, podanike, i kad ti podanici, ovce za šišanje, pokušavaju da bar doznaju koji se model makaza koristi. Što bi rek’o Rade Šerbedžija „Pa to je krasno“.
Tako da me uopšte ne čudi da jednog mjeseca prestižne nagrade i stipendije dobija Švarc a drugog Švarcovica. Ono što me pomalo zbunjuje je to što je Vedrana Rudan prije dvije godine prilikom gostovanja kod Aleksandra Stankovića („Nedjeljom u dva“) među najbolje hrvatske pisce ubrojila i Slavenku Drakulić. Rudanova je istom prilikom ispričala kako joj je, kad je početkom devedestih dobila nogu sa tuđmanovskog radija, radno mjesto ponudio Radio Slobodna Evropa, i kako je odbila tu ponudu jer dotični radio, „drži CIA ili ko već“. Vedrana Rudan, koja bi zbog manifestovane hrabrosti trebala promijeniti prvo slovo prezimena u M, odbila je dakle da se proda telalima Demokratije, ali se Slavenka, što bi rek’o Đenka „nije lažno stidela“. Kako je moguće da Vedrana, koja, ciljajući na razornu moć multinacionalnih kompanija, rado citira samu sebe i govori da „pet koka-kola jebe cijeli svijet“, ne vidi ono što se vidi iz aviona a to je da je Drakulićkino pero naklemljeno upravo na flašu koka-kole?
Gustav Pelagić
