Sličan scenario ekstremistickih pritisaka od istih krugova priprema se i u Danskoj jer će tamosnja televizija u nedjelju prikazati isti dokumentarac.

Fejbuk grupa apeluje na siroke drustvene slojeve u da se pridruze inicijativi za nepristrasno novinarstvo i na taj nacin doprinesu da se nakon 20 godina stravicne jednostranosti i demonizacije srpskog naroda napokon stvori medijska klima u kojoj će prevagnuti snaga argumenata a ne argument zastrasivanja novinara od kojih su nekima (poput svedskog novinara Björna Eklunda iz casopisa „Ordfront”) unistene i karijere samo zato što su se drznuli da odstupe od jednostranog diskursa.

Gruppa u ovom trenutku ima blizu 5 500 clanova i neprestano raste. Adressa gruppe>>

Grupa ima trojezican opis (svedski, srpski i engleski) a srpska verzija glasi ovako:

Istina za sve!

Fejsbuk grupa ”Istina za sve!” pokrenuta je s ciljem da pruži podršku slobodi govora koja se (i) sada ozbiljno dovodi u pitanje stravičnim pritiscima na Javni Sevis tj. Švedsku Televiziju (SVT), naročito od strane jednog radikalnog dela bosanskih muslimana u Švedskoj, a samo zbog prikazivanja dokumentarca ”Srebrenica: izdani grad” koji je bacio jedno novo svetlo na zbivanja u i oko bosanskog grada Srebrenica. Po prvi put gledaoci u Švedskoj mogli su izmedju ostalog da vide da čak i srpske majke imaju suze i mogu da plaču za pobijenom rodbinom – dečacima , muškarcima, starcima. Po svemu sudeći postoje ljudi pomračene svesti koji smatraju da sve žrtve nisu vredne pažnje, i da se muslimanske žrtve u Srebrenici ”vređaju” prikazivanjem srpskih žrtava i rasvetljavanjem svih aspekata političkog konteksta u krvavom građanskom ratu u Bosni i bivšoj Jugoslaviji.

Iako je i sam SVT učestvovao u stvaranju stravično jednostrane i iskrivljene slike o ratovima u bivšoj Jugoslaviji koja donekle i objasnjava žestoke kritike na račun jednog prilično izbalansiranog dokumentarnog filma, Javni Servis a naročito umešani novinari u ovom trenutku zaslužuju podršku svih demokratski orjentisanih i istinoljubivih ljudi u Švedskoj i u celom svetu, jer su stavili na kocku svoje novinarske karijere.

Ovde se ne radi samo o razotkrivanju grubih neistina u okviu jednog rata i nepravdi nanesenoj prema srpskom narodu koji je zadnjih dvadeset godina izložen satanizaciji, bez prava na repliku. U pitanju su daleko krupnije stvari, od značaja za švedsko i sva druga demokratska društva. Radi se o temeljima demokratije: slobodi govora, slobodnom novinarstvu, ljudskim pravima i jednakom tretmanu svih ljudi bez obzira na poreklo.

U ovom trenutku se vodi borba između argumenta sile i sile argumenata.

Uz poruku zagovornicima cenzure da onaj ko zaista veruje u svoju istinu nema razloga da se plaši otvorene diskusije apelujemo na sve demokratski opredeljene ljude u Švedskoj i u celom svetu da se uključe u ovu Fejsbuk grupu i na taj način pruže podršku SVT-u i nezavisnom novinarstvu, slobodnom od političkih i drugih prtisaka.

Za istinsku demokratiju koje nema bez slobode govora!

Za jednak tretman svih ljudi bez obzira na poreklo!

Istina za sve!

Povezani prilozi

• 5 septembar 2011 — Šel Magnuson: Preispitivanje nije negiranje
• 29 avgust 2011 — Švedska televizija prikazala film ”Srebrenica: izdani grad”

Prvenstvena zamjerka koju Jasenko Selimović ima na Norveški dokumentarac je da je on uopšte prikazan i time dao glas „negatorima genocida“. U tom kontekstu on upućuje na svedočenja i presude pri Haškom tribunalu.

Tribunal je zaključio da se radi o genocidu, ali dokazi o samom toku događaja su u suštini irelevantni, jer se sudska klasifikacija ne oslanja na opšteprihvaćene kriterijume. Činjenica da su se desili ozbiljni ratni zločini -  najgori u toku balkanskih ratova  – ne „dokazuju“ da je u pitanju genocid.

Tumačenje suda je u sukobu sa konvencijom o genocidu. Prema kojoj mora postojati „namjera da se uništi, u potpunosti ili djelomično, jedna nacionalna, etnička, rasna ili religijska grupa kao takva“. Ni jedna internacionalna pravna instanca ne tvrdi da se to desilo u Bosni 1992-1995. Iako dakle rat u Bosni ne predstavlja genocid, Tribunal posmatra masakr u Srebrenici kao genocid, uz pomoć inovacija „lokalni genocid“ i drugih razmatranja nespojivih sa sadržajem konvencije.

Po Selimoviću se karakterizacija genocid ne smije dovoditi u pitanje; onaj ko to čini označava se „negatorom genocida“ . Analogija sa „negatorima holokausta“ je varljiva  jer oni koji su kritični prema tome kako se pojam genocida koristi u ovom slučaju ne negiraju to što se desilo. Selimović želi uvesti neku vrstu cenzuru mišljenja i veoma je vrijedno pažnje da se jedan predstavnik vlade Švedske miješa u ponudu državne televizije.

Šel Magnuson

Ekspresen, 5. septembar 2011.

O piscu

Šel Magnuson (Kjell Magnusson) je docent pri Hugo Valentin centru na Univerzitetu Upsala. Magnuson se bavi istraživanjem genocida a 2006. godine napisao je knjigu ”Genocid kao metafora. Slika rata u Bosni i Hercegovini”

Povezani prilozi

• 6 septembar 2011 — Fejsbuk grupa „Istina za sve“ nepristrasno novinarstvo
• 29 avgust 2011 — Švedska televizija prikazala film ”Srebrenica: izdani grad”

Mada dotični dokumentarac direktno ne dovodi u pitanje sve postulate zvanične propagandne verzije o srebreničkoj tragediji, ipak je evidentno da ga on poprilično nagriza i podriva. U švedskoj je zadnjih dvadeset godina emitovano na stotine dokumentaraca i na hiljade televizijskih priloga o ratu u bivšoj Jugoslaviji ali se prikazivanje srpskih žrtava može izbrojati na prste jedne ruke. Sad odjednom švedski javni servis u udarnom terminu prikazuje dokumentarac o mjestu koje simbolizuje „srpsko zlo“ i s njim neraskidivo povezanu „neophodnost zapadnog vojno-spasiličkog misionarenja“, u kome se čuje plač i srpskih majki? I u kome se iz usta jednog muslimanskog političara iz Srebrenice čuje priča o Alijinim dilovima sa mladim, perspektivnim i još nepopušenim Klintonom. Pa zar to nije svetogrđe?

Nije ni čudo sto su Ole Flium i njegov ”Izdani grad” iznapadani od svekolikih helsinških komitetlija nakon emitovanja u matičnoj Norveškoj. Imajući u vidu da je zvanični švedski medijski diskurs već odavno izrazito ”promuslimanski” (*) i notorno antisrpski, kao i to da se masakr u Srebrenici, tačnije rečeno RuderFin-ovska slika tog događaja, sve više koristi za švedske unutrašnjopolitičke svrhe i forsira od – gle koincidencije– organizacija koje rado prisvajaju pridjev ”helsinški” i samoimenovanih filantropa koje veže zajedničko iskustvo iz djetinjstva da su prvo rekli ”ljudsko pLavo” pa onda mama i tata i euLokLem, dakle imajući sve to u vidu, bilo je veliko iznenađenje da su se konformistički pravovjernici sa SVT-a odvažili na ovaj korak koji im može donijeti neprilike. Pa makar u najavi programa preko riječi dokumentarac navukli zaštitni pridjev ”kontraverzni” i makar prevođenjem ispeglali izjavu američkog službenika o poklanih 1300 („butchered“) Srba u – „ubijenih“. Ako se doda da iduće nedjelje u istom terminu na red dolazi dokumentarac ”Tragovi iz Sarajeva” o do sada sasvim prećutanim Al Kaidinim ratnicima u bosanskom bratoubilačkom ratu, nameće se pitanje da li iza svega ovoga stoji nešto više od činjenice da je i taj dokumentarac djelo jednog (te istog) novinara iz bratske susjedne zemlje. Na potezu su braća helsinški nevladnici.

Gustav Pelagić

(*) Navodni znaci se nameću s obzirom na činjenicu da bosanske muslimane medijski manipulativno forsiraju iste one snage koje su ih uvukle u jedan sasvim nepotreban rat.

Povezani prilozi

• 6 septembar 2011 — Fejsbuk grupa „Istina za sve“ nepristrasno novinarstvo
• 5 septembar 2011 — Šel Magnuson: Preispitivanje nije negiranje

Scena iz švedskog filma Någonting har hänt („Nešto se desilo“) iz 1987. godine, režisera Roja Anderšona (Roy Andersson). Andersson u svojim djelima, valja napomenuti: sa puno ljudske topline (!), karikira neke crte švedskog mentaliteta, kao npr. „naučno-tenički“ pristup seksu u ovoj sceni gdje nastavno osoblje više puta ekplicitno naglašava kako je „laboratorijska vježba“ navlačenja kondoma „nešto vrlo vrlo prirodno“…

Povezani prilozi

• 15 januar 2011 — Montenegro
• 30 oktobar 2010 — Dokumentarac o Ingmaru Bergmanu
• 7 avgust 2009 — „Švedski grijeh“ – Plesala je jedno ljeto
• 28 maj 2009 — Scena iz filma „Du levande“

Kampradova nacistička prošlost inače je u švedskoj javnosti prvi put otkrivena još 1994. godine u tabloidu Ekspresen (Expressen), jednom od mnogih medija u vlasništvu uticajne jevrejske porodice Bonier (Bonnier).

Početkom 2011. godine SVT je emitovao je seriju dokumentaraca u kojoj je napadnut kako Kamprad tako i cijela kompanija zbog navodne utaje poreza. Nedugo zatim Kamprada je pogodio još jedan ”maler” kada je 4. februara u požaru potpuno uništena prva IKEA-ina robna kuća u Izraelu.

Zanimljivo je da se IKEA, najpoznatiji lanac namještaja u svijetu, nikad nije registrovala na berzi što je po mišljenju nekih ekonomskih analitičara umanjilo špekulantske uticaje na ovu kompaniju.

Povezani prilozi

• 26 januar 2010 — Ikea pobijedila na referendumu u Hamburgu
• 13 oktobar 2009 — „Ikea i H&M – izvoznici švedske otuđenosti“

Tradicionalna švedska melodija u obradi kompozitora, pijaniste i džez muzičara Jana Johansona (Jan Johansson), koji je 1968. godine nastradao u saobraćajnoj nesreći u 38. godini života.

Povezani prilozi

• 23 januar 2009 — Monica Zetterlund – Trubbel

Razlog za to je što skoro svi praznici u Švedskoj, osim prvog maja i midsommar-a, imaju hrišćansko porijeklo, iako je Švedska, kako je rekla, danas multikulturalno društvo.

„Može se razmotriti da li bi ramazanski Bajram, muslimansko badnje veče, trebao biti praznik“, izjavila je Jemtin prema navodima švedske novinske agencije TT.

Jemtin pripada uticajnijim političarima u najvećoj opozicionoj partiji koja je poslednji put bila na vlasti 2006. godine, a Jemtin privremeno obavljala dužnost ministra spoljnih poslova.

TT je u istoj vijesti prenio i reakciju ateističke nevladine organizacije Humanisterna („Humanisti“) koja odbacuje predlog socijaldemokratske sekretarke i umjesto toga predlaže uvođenje „fonda prazničnih dana“ koje svako može da iskoristi po svom izboru.

Povezani prilozi

• 1 decembar 2010 — Goodbye Sweden

Prilog ruske tv stanice RT o učešću Švedske u ratu protiv Libije.

Švedski parlament je širokim konsenzusom odlučio o učešću švedskih ratnih aviona u „sprovođenju zone zabrane letova iznad Libije“. Jedino je nacionalistička stranka Švedskih demokrata izrazila rezerve prema takvoj odluci. Nimalo iznenađujuće, „nezavisni mediji“ uključujući i javni servis, imaju pozivitan stav prema najnovijoj Nato avanturi.

Povezani prilozi

• 9 februar 2010 — „Poginuli u borbi za ljudska prava žena“
• 5 februar 2010 — Danska da uloži dodatna sredstva u Nato
• 14 avgust 2009 — Većina Šveđana podržava misiju u Avganistanu
• 4 maj 2009 — De Hop Šefer: Finska važan saradnik za NATO
• 22 mart 2009 — Danski premijer uskoro na čelu Nato pakta?

Secna sa Borom Todorovićem je iz filma Dušana Makavejeva „Montengro“ iz 1981. godine, koji je iste godine predstavljao Švedsku na Kanskom festivalu. Čežnja za avanturama i ispunjenijim životom sredovječne žene u Stokholmu, do granica teške neuroze seksualno zapostavljene od svoga muža, (današnjim rječnikom rečeno dotična je „očajna domaćica“), potpuno se ostvaruje u slučajnom susretu sa više nego živopisnom skupinom jugovića koji se motaju oko crnog striptiz kluba.

Najjači utisak na mene svakako je ostavila scena u kojoj debitantska striptizeta Tirke otkriva svoje prirodne ljepote u igri sa dječijom igračkom, tenkom na daljinski upravljač, na koji je namontiran dildo! U kognitivnoj psihologiji postoji pojam „funkcionalna fiksacija“, koja dakle označava izvijesno sljepilo, nemogućnost otkrivanja novih funkcija kod predmeta. Moje duboko uvjerenje je da naš narod daleko manje funkcionalno fiksiran od recimo naroda koji su duže vremena proveli u sređenijim društvima i na taj način bili izloženi standardizaciji stvarnosti koja je na kraju prodrla i u sferu (češljanja) misli. Ko bi se mogao dosjetiti da namontira dildo na dječiji tenk? Ili da na viljuškaru namontira pozornicu koja se na kraju numere spektakularno podiže zajedno sa striptizetom? Osim otkačenog anarhičnog balkanskog uma kojeg do sada nije uspjelo ukrotiti ni pet decenija „puta u svijetlu budućnost“ a ostaje da se vidi kakve će domete imati „evroatlantske integracije“ i „suočavanje sa prošlošću“ u režiji alkaponeovske haške pravde i njenih nevladničkih privjesaka u „regionu“. Usput rečeno, pogađam da i u tim naizgled purističkim NGO-umovima često dolazi do nenamjerne subverzije protiv Soroša i drugih mentalnih prepravljivača, prilikom smišljanja projekata kojima je jedini evidentni cilj otvoraranje što većeg broja „filantropskih“ novčanika, pri čemu kvislinzi nesvjesno ali de fakto – uništavanjem neprijateljskih resursa – postaju patrioti.

Ne mogu se oteti utisku da je navlaka za jorgan i rudarski šljemovi (sa „reflektorima“) u sceni sa „zvezdom večeri“ iz Kusturičinog „Sjećaš li se Dolly Bell?“ na istim talasnim dužinama. Ko je tu od koga „prepisivao“? Ili to što su oba filma snimljena iste godine u različitim zemljama ipak  možda treba da navede na zaključak da su uočene sličnosti između Makavejeva i Kusturice odraz kolektivnog deficita „funkcionalne fiksacije“?

Osim dva velika švedska glumčka imena, Erlanda Josefsona (Erland Josephsson) i Laseta Oberga (Lasse Åberg), zanimljivo je da se u „Montenegru“ pojavljuje, istina sa dvije-tri kratke replike, i kasniji predsjednik Srpskog saveza Nikola Janić, „glumac i režiser“, kako se ovaj dežurni branitelj dežurnih krivaca imao običaj titulirati prilikom svojih nastupa u debatama na švedskoj televiziji.

Povezani prilozi

• 7 avgust 2009 — „Švedski grijeh“ – Plesala je jedno ljeto
• 29 avgust 2011 — „Nešto se desilo“
• 30 oktobar 2010 — Dokumentarac o Ingmaru Bergmanu
• 13 avgust 2009 — Max Manus
• 28 maj 2009 — Scena iz filma „Du levande“

Nisam nažalost smislio neku sličnu anekdotu kojom bih opravdao izostanak novih priloga na ovom blogu zadnjih mjesec dana. Svakog dana ima nešto zanimljivo da se napiše a bogami i iskarikira (kad već neću javno da plačem), ali nekakva se čelična paučina uhvati oko tastature pa mi za proboj blokade treba jači talas inspiracije .

Razlog kao što  rekoh nikako ne može biti nedostatak tema. Evo recimo danas čitam vijest da će švedski biro za zapošljavanje ubuduće vrbovati „radnu snagu“ za (kao što smo ranije ispričali sada potupno profesilnalizovane) Švedske Oružane Snage. Kažu, neće biti prisiljavanja, načelnik generalštaba Sverker Jeranson (Sverker Göransson) izjavio je da niko ko odbije poziv neće izgubiti naknadu za nezaposlene, ali kakva crna prisila kad svi znamo da rado Gustav ide u vojnike. Naročito kad je nezaposlen…

Elem, i ranije su  švedske misije na Kosovu i Avganistanu popunjavali mahom pripadnici radničke klase a sad je izgleda, nakon prošlogodišnjih pogibija „za prava žena“ i opšteg pogoršanja bezbjednosne situacije u Avganistanu, među neradnim ljudima i građanima opala želja „da rade za mir“ na raznim destinacijama po svijetu. Potrebe su očigledno tolike da ih ne može zadovoljiti ni oslobađanje resursa usljed zatvaranja Kampa „Viktorija“ kod Prištine i povlačenja švedskih KFOR-ovaca sa teritorije bogate istorijom i osiromašenim uranom. Ovako će na radost vladajuće koalicije, broj nezaposlenih opasti kao i cijena „mirovnog rada“ (koja je, koliko god niska bila, ipak puno veća od naknade za nezaposlenost pa će tako i nezaposleni biti na dobitku), švedsko političko vođstvo će priložiti svoj danak u krvi na oltar planetarne borbe za Demokratiju a najveći dobitnici u cijeloj igri biće, pogađate, žene i djeca u Avganistanu…

Zaslugu za pisanje ovog priloga ipak ću pripisati redovnom kolumnisti Dagens Nihetera Rikardu Švarcu (Rikard Swartz) koji je prije tri dana uporedio osnivača Vikiliksa Džulijana Asanža sa Staljinom. Kao, i Drug Brkati je, poput Asanža, tražio maksimalnu transparentnost … Ovim je Švarc pokazao da su on i supruga mu Slavenka Drakulić zaista veoma srodne duše. Osim što je u ključnim trenucima (naročito uoči i tokom bombardovanja) Drakulićka nalegla na rudu antisrpske histerije u švedskoj štampi, nekad progresivna omladinka se (i) po švedskoj štampi redovno zgražavala nad komunizmom. U sjećanju mi je ostao članak u kojem je napisala kako je komunistička vlast u bivšoj državi primoravala građane da danima stoje u kojekakvim redovima i da ih je na taj način kontrolisala, a da u demokratijama ne postoji potreba za kontrlom građana. Što je naravno tačno, sve dok je Švarc prototip intelektualca i novinara u „demokratijama“. Odavno sam shvatio da je priča o „slobodnom novinarstvu“ jednako istinita kao i Deda Mraz, ali eksplicitniju denuncijaciju novinarske (samo-)proklamovane misije da razotkriva zakulisne radnje vlastodržaca nisam još počitao. Švarc stavlja dakle znak jednakosti kad vlasti, koje imaju svaku silu, nadgledaju svoje građane, pardon, podanike, i kad ti podanici, ovce za šišanje, pokušavaju da bar doznaju koji se model makaza koristi. Što bi rek’o Rade Šerbedžija „Pa to je krasno“.

Tako da me uopšte ne čudi da jednog mjeseca prestižne nagrade i stipendije dobija Švarc a drugog Švarcovica. Ono što me pomalo zbunjuje je to što je Vedrana Rudan prije dvije godine prilikom gostovanja kod Aleksandra Stankovića („Nedjeljom u dva“) među najbolje hrvatske pisce ubrojila i Slavenku Drakulić. Rudanova je istom prilikom ispričala kako joj je, kad je početkom devedestih dobila nogu sa tuđmanovskog radija, radno mjesto ponudio Radio Slobodna Evropa, i kako je odbila tu ponudu jer dotični radio, „drži CIA ili ko već“. Vedrana Rudan, koja bi zbog manifestovane hrabrosti trebala promijeniti prvo slovo prezimena u M, odbila je dakle da se proda telalima Demokratije, ali se Slavenka, što bi rek’o Đenka „nije lažno stidela“. Kako je moguće da Vedrana, koja, ciljajući na razornu moć multinacionalnih kompanija, rado citira samu sebe i govori da „pet koka-kola jebe cijeli svijet“, ne vidi ono što se vidi iz aviona a to je da je Drakulićkino pero naklemljeno upravo na flašu koka-kole?

Gustav Pelagić

Povezani prilozi

• 21 oktobar 2010 — Za koga ginu švedski vojnici?
• 9 februar 2010 — „Poginuli u borbi za ljudska prava žena“
• 18 septembar 2009 — „Finskim vojnicima nije mjesto u Avganistanu“