Ako je suditi po prijateljskom meču protiv Škotske u kojem je Švedska na domaćem terenu pokazala jedno potpuno novo, ofanzivno i lepršavo fudbalsko lice, plavo-žuti tim bi mogao dogurati daleko na Evropskom prvenstvu 2012. godine. Novi selektor Erik Hamren uspio je stvoriti pozitivnu atmosferu u timu pa se u reprezentaciju vratio Ibrahimović, koji se ranije oprostio od državnog tima, a stasale su i nove zvijezde poput Emira Bajramija i Ule Toivonena.

Nema povezanih priloga

Nakon završetka hladnog rata Švedska je okružena zemljama iz jednog te istog vojnog saveza, NATO pakta. Od zemalja u našem neposrednom susjedstvu jedino je Finska, koja je sada u potpunosti mogla ostvariti svoje težnje za neutralnošću, spremna da se pouzda u svoje vlastite odbrambene kapacitete. U Švedskoj  su političari raznih boja otpočeli rasformiranje teritorijalne odbrane, ukidanje armije vojnih obveznika i – istovremeno! – dijelili najbližem susjedstvu garancije o švedskoj vojnoj pomoći. Doktrina švedske neutralnosti u slučaju rata u bliskom susjedstvu doživjela je brzu eroziju da bi potpuno nestala prošle godine sa takozvanom deklaracijom o solidarnosti u Švedskom Riksdagu.

Istovremeno se desilo nešto paradoksalno imajući u vidu da je više švedskih parlamentarnih bezbjednosno-političkih analiza konstatovalo da opada rizik od rata u našem dijelu svijeta: Ušli smo kao ratujuća strana u misiju u jednoj zemlji sa kojom nismo imali nikakav spor. Vojno učešće u Avganistanu bilo je, gledano sa našeg švedskog hirozonta, potpuno neisprovocirano. I pored toga učestvujemo više godina u ofanzivnoj operaciji koju je najveća vojna sila na svijetu smatrala neophodnom za ostvarivanje svog nacionalnog interesa. Inostrano vojno prisustvo u Avganistanu od početka je bilo kaznena akcija i nikako motivisano brigom za lokalno stanovništvo.

Vladajuća desničarska alijansa u Švedskoj izjavljuje sada, kada je Holandija okončala svoje vojno prisustvo tamo a i nakon što su drugi akteri najavili da namjeravaju okončati svoje vojno prisustvo, da ”želi produžiti mandat švedskih snaga i da je otvorena za povećanje vojne pomoći za intervenciju u Avganistanu” (Dagens Niheteru od 2. avgusta). Naravno, tako nešto nije moguće motivisati nekakvom akutnom prijetnjom švedskoj bezbjednosti, pa to predstavnici vladajuće alijanse i ne čine. Oni objašnjavaju da je to ”moralno ispravno” i da naša spoljna politika treba da se zasniva na ”međunarodnoj solidarnosti”. Takvu ambiciju poriču političkoj opoziciji.

Navedeno predstavlja recidiv u više pogleda. Prvo, ovim se spoljna i bezbjednosna politika definitivno pretvara u razgraničavajuće pitanje između stranačkih blokova. A to je u direktnoj suprotnosti sa švedskom tradicijom. Jedan raniji predsjednik Desne partije optuživao je svojevremno socijaldemokratskog predsjednika vlade da vodi ”unutrašnju spoljnu politiku”. Optužba se sada ostvarila, mada u obrnutom smijeru. Drugo, kažu da spoljna politika treba biti ”zasnovana na vrijednostima”: osnovu vrijednosti čine ”ljudska prava i demokratija”, ali ne i nacionalna sloboda. Ako je Švedska za vrijeme hladnog rata mogla da se zove ”moralna supersila” sada smo eksplicitno ”moralna državica”.

Suština desničarske kritika govora Ulofa Palmea o ”kreaturama diktature” i ”tim prokletim ubicama” bila je da mi Šveđani treba da se bavimo svojim poslovima a ne tuđim. Sada je zvanični cilj švedske spoljne politike ”angažovanje i solidarnost – sa ljudima u drugim zemljama i u zemljama koje dijele naše demokratske vrijednosti”. Palmeov internacionalizam, sumnjiv za vrijeme hladnog rata formalno je usvojen kao naviša moda vlade, sada kad je taj rat odavno završen. Da li je ”međunarodna solidarnost” sada rizičnija nego što je bila tada? Treba li Švedska žrtvovati mir zbog borbe nekog drugog naroda za demokratiju?

Već duže vrijeme tendencija je da bi to bio adekvatan rezultat jedne moralne obaveze. To što Švedska nije dobrovoljno ušla u drugi svjetski rat na Staljinovoj, Čerčilovoj i Ruzvletovoj strani kasnije prosvjećenije generacije napadale su kao kukavičluk: dakle pomogli smo održvanaje nacističke diktature u Njemačkoj i omogućili Aušvic. Ali koliko je zemalja osim velikih sila dobrovoljno ušlo u taj rat? Kada se demokratska Finska stavila na stranu Hitlera to je uradila da bi očuvala svoju nacionalnu slobodu i pružila otpor osvajaču Staljinu. Da li su Finci trebali odustati od svog oružanog bratstva sa nacističkom Njemačkom? Da li je Švedska trebala napasti Finsku u Produženom ratu iz moralnih razloga?

Praviti od morala i ideologije zvijezde vodilje za spoljnu i bezbjednosnu politiku je bukvalno rizično, avanturistički. Na taj način rizikujemo da se upetljamo u konflikte koji se našim učešćem mogu pretvoriti u prijetnju po našu nacionalnu slobodu, iako to nisu bili na početku. Na taj način rizikujemo da uđemo u jedan vojni savez čemu se većina stanovništva protivi. A da li Nato zaista želi imati članicu koja se razoružala do gole kože?

Članak o spoljnoj i bezbjednosnoj politici [u Dagens Niheteru] potpisao je ministar odbrane a ne ministar spoljnih poslova. To ne sluti na dobro.

Anders Björnsson

*Članak publiciste Andersa Bjornsona o švedskoj spoljnoj politici objavljen je ovih dana na prilično marginalnom ljevičarskom portalu „Nyhetsbanken“.

Nema povezanih priloga

To što nijedna evropska ili azijska zemlja nije priznala nezavisnost Abhazije i Južne Osetije švedski diplomata je ocijenio kao „ogromni neuspjeh ruske spoljne politike“.

„Prije ili kasnije mora doći do nekakvog kompromisa o budućnosti tih teritorija“, piše Bilt i dodaje da medjunarodna zajednica, „a naročito Evropska Unija, mora ostati čvrsto pri svojoj pordšci teritorijalnom integritetu Gruzije.  Budući kompromis o statusu tih teritorija može se postići samo na toj osnovi.“

Nakon brojnih pitanja posjetilaca bloga o razlici između gruzijskih separatističkih oblasti i Kosova švedski ministar spoljnih poslova se nakratko uključio u diskusiju i objasnio da se međunarodno prisustvo na Kosovu zasniva na rezoluciji 1244.

Bilt nije objasnio zašto su zapadne zemlje u međunarodnoj zajednici napustile osnovu pregovora za budući status Kosova naznačenu u rezoluciji 1244 – teritorijalni integritet Srbije, a bilo je komentara koji su činjenicu da Švedska priznaje i nezavisnost Kosova i rezoluciju 1244 okarakterisali kao grubu šalu i ilustraciju rastegljivosti riječi i pojmova u savremenom svijetu.

Povezani prilozi

• 19 oktobar 2009 — Bilt:Međunarodno prisustvo koči kompromise

Sporno pakovanje turskog jogurta (Foto: Lidals)

Kada je otkrio da se njegov lik nalazi na pakovanju jogurta u Švedskoj, piše švedski dnevni list Ekspresen, sedamdesetsedmogodišnji Minas Karacoglis iz grčkog grada Delfija se naljutio i uvrijedio. Grka je naročito ražestilo to što se radi o turskom jogurtu.

Karacoglis je u aprilu podnio tužbu protiv švedske kompanije i tražio odštetu u iznosu od 50 miliona švedskih kruna jer je slika korišćena na pakovanju jogurta bez njegovog znanja i odobrenja a i zato što je pogrešno predstavljen kao Turčin, iako živi u Grčkoj.

Kompanija Lindahls iz Jončepinga je kasnije pokrenula pregovore sa Grkom o vansudskoj nagodbi, koja uskoro treba da bude finalizovana.

„Sporazum između nas je skoro sklopljen. On će dobiti izmedju 1,5 i 2 miliona kruna. Platićemo da bi izbjegli proces u Grčkoj“, izjavio je izvršni direktor kompanije Anders Lindal i dodao da će Grk dobiti daleko manje nego sto je tražio ali da se ipak radi o mnogo novca podsjećajuci da je kompanija posljednjih godina investirala mnogo u njega kao brend.

Lindahals namjerava kasnije da traži odštetu od fotografske agencije koja je kompaniji prodala sliku.

A Karacoglisi jos uvijek isčekuju rezultate pregovora.

Nema povezanih priloga

Na drugom mjestu u naturalizaciji u odnosu na broj stanovnika nalazi se Luksemburg, sa 2,5 promila naturalizovanih tokom 2008. godine, dok Portugal sa stopom od 5,1 procenata zauzima drugo mjesto u naturalizaciji u odnosu na ukupni broj stranih državljana koji žive u toj zemlji.

Najveći broj naturalizacija u 2008. godini, 137 320, zabilježen je u Francuskoj što je 2,1 promila od ukupnog stanovništva u toj zemlji. Na drugom mjestu se nalazi Velika Britanija sa 129 260 naturalizovanih stranaca.

Među novim državljanima Švedske u 2008. godini prednjače državljani Iraka iza kojih slijede državljani susjedne Finske a treće mjesto među „novim Šveđanima“ te godine zauzimaju državljani Bosne i Hercegovine.

Švedsko zakonodavstvo dopušta dvojno i višestruko državljanstvo a za naturalizaciju u toj zemlij nije potrebno ni znanje jezika niti poznavanje društva, mada su se u političkoj raspravi posljednjih godina povremeno mogli čuti zahtjevi za uvođenje testa za državljanstvo.

Nema povezanih priloga

Profesionalizacija oružanih snaga ili tačnije rečeno ”dobrovoljizacija” služenja vojnog roka svakako je sveevropski trend. Među članicama Evropske unije koje još uvijek imaju vojnu obavezu su ili one sa problematičnom prošlošću, kao što su Njemačka i Austrija, ili one koje imaju problamatično susjedstvo: Finska, Estonija i Grčka.

Talas ukidanja obaveznog služenja vojnog roka preplavio je i skoro kompletno područje bivše Jugoslavije gdje je Srbija jedina preostala država sa vojnom obavezom ali je njen ministar odbrane još odavno najavio će vojni rok biti ukinut 2011. godine. Uzgred rečeno, profesionalne su i famozne Kosovske bezbjednosne snage, de facto oružane snage te secesionističke pokrajine (bez obzira na retoriku sponzora njene nasilne secesije).

Bitno je napomenuti da je odluka o ukidanju vojne obaveze u Švedskoj donesena veoma tijesnim ishodom u Riksdagu (153-150) i nije isključeno da će doći do njene revizije ako na septembarskim parlamentarnim izborima pobjedu izvojevuje lijevi blok. U Švedskoj su, u odsustvu istinskih konzervativnih političkih snaga (prema najnovijim istraživanjima 70 % glasača partije Hrišćanskih demokrata deklarišu se kao „liberali“), glavni zagovornici očuvanja vojne obaveze Socijaldemokrati i Lijeva partija, ali je njen koalicioni partner partija Zelenih (koja je inače već odavno napustila svoj tradicionalno suverenistički i evroskeptični kurs) zagovornik ukidanja vojne obaveze. Tako da će u slučajnu neke buduće parlamentarne rasprave po ovom pitanju vjerovatno presuditi opšti trendovi u Evropi, bez obzira na to ko će tada biti na vlasti.

I dok zagovornici profesionalizacije vojske naglašavaju vojne i ekonomske, protivnici podsjećaju da su glavni argumenti za vojnu obavezu uvijek bili više političke i društvene prirode i ističu značaj vojne obaveze za demokratski poredak i za nacionalno zajedništvo.

Poznato je da je i u upokojenoj SFRJ Jugoslovenska Narodna Armija bila jedan od rijetkih (preostalih) instrumenata za građenje jugoslovenskog identiteta – inače još od početka 60-tih godina sistematski suzbijanog iz političkih razloga utemeljenih na habsburgovsko-kominternovskoj aksiomi o velikosrpskoj prirodi (svake) Jugoslaviji kao i Kardeljevoj doktrini o ”dovršenim nacijama”.

U Švedskoj su se pojavili i neki glasovi, za sada prilično usamljeni, koji – kao kompenzaciju za ukidanje vojne obaveze – zagovaraju uvođenje nekog vida obaveznog društveno korisnog rada u trajanju od šest mjeseci za sve građane u starosnoj dobi između 18 i 25 godina. Cilj bi bio da mladi građani sa različitim etničkim i klasnim porijeklom zajednički urade nešto za društvo u kojem žive. Jer, kako je još prošle godine istakao poznati intelektualac Joran Rosenberg (Göran Rosenberg), ograde između građana Švedske sve su veće a povodi za njihovo prevazilaženje sve manji. Onaj ko se nekad provozao stokholmskim metroom od centra grada prema nekom od predgrađa shvatiće o čemu Rosenberg govori.

Među glavnim zagovornicima najnovije vojne reforme u Švedskoj – kao uostalom i u drugim krajevima Evrope – su tzv. liberalno-demokratske snage koje na nacije i nacionalni identitet gledaju kao preveziđenu ljušturu koje se treba što prije oslobađati. Imajući u vidu da se među ovim snagama nalaze se i najveći pobornici ”demokratizacije” planete uz pomoć vojno-političkog intervencionizma jasno je da profesionalizacija vojske funkcionalna i u tom pogledu. Što je vojska profesionalizovanija to su njene aktivnosti manje uslovljene raspoloženjem javnog mnijenja (sjetimo se samo Vijetnama). U tom smislu treba posmatrati i tekući profesionalizacioni trend u vojskama na brdovitom Balkanu i rađanja jednog novog NATO-ističkog bratstva-jedinstva čiji je cilj možda najvjernije opisala hrvatska književnica Vedrana Rudan: ”[Međunacionalno]klanje [na prostorima bivše Jugoslavije sada] je aut, jer je projekat da Srbi i Hrvati treba da budu braća i da kao takvi odu u Irak, Iran ili Avganistan i da kao braća tamo kolju već koga treba da kolju.”

Bilo kako bilo, nakon ukidanja vojne obaveze prepričavanje anekdota iz vojske sada je još više „aut“ među muškim dijelom švedske populacije. Da li će na dnevnim redovima zabava i večera te priče biti zamijenjene nekim ekvivalentima ili će njihov nestanak doprinijeti daljoj uniseksizaciji odnosno transseksizaciji drušvenog života u Švedskoj („a i šire“), ostaje da se vidi.

G.P.

Nema povezanih priloga

A što jа to stаvljаm nаvodnike nа prisvojne zаmjenice nаš i nаše i nа pridjev srpsko? Pošto su sve što donosi novаc Srbi prodаli ili poklonili strаncimа (bаnke, telefonijа, cementаre, šećerаne, nаftnа industrijа, željezаre,…) isto se desilo i sа svim srpskim proizvođаčimа pivа koji su imаli iole veću prodаju. Dobro de, ostаo je jedаn Telekom (bаr još koji dаn, pošto je nаjаvljeno da će i njega prodati), EPS je tаkođe još tu. Kаo sigurаn izvor finаnsirаnjа političkih pаrtijа svаke vlаsti, štа li? Tаko će knjigа nаpokon spаsti nа jedno slovo pа će biti lаkšа zа čitаnje.

Jelen je tаko otrčаo prvo u Бelgiju i Interbru (Interbrew) gdje je postаo brаt Steli i Beksu, pа je zаtim udruživаnjem globаlnih kompаnijа Jelen postаo i Amerikаnаc i time dobio porodične veze sа Bаdvаjzerom. Porodicа je bilа još i većа kаdа se znа dа su se u multietničkom brаku zvаnom AB InBev djecа zvаlа i Lefe, Stаroprаmen, Lovenbroj… Pošto su istočnoevropskа djecа dosаdilа roditeljimа oni su ih ondа prošle godine dаli nа usvаjаnje (u zаmjenu zа novаc) finаnsijskom fondu CVC (CVC Capital Partners). I tаko nаš Jelen ode, а dа mi i ne znаmo gdje živi dаnаs, dа i ne govorimo o sutrа. Jа ću vidjeti dа li mi se plаćа porez nа nostаlgiju ispijаnjem „srpskog“ pivа u kome su jedine dvije srpske stvаri vodа i rаd, jer kаžu dа su hmelj i ječаm odаvno uvoznа robа, а vi kаko hoćete. A što su novine naše pod nаvodnim znаkom? O tome neki drugi put.

Tekst napisao psudonim „Угљеша“ na sajtu Svenskserber.com

Nema povezanih priloga

„Krаđe su se dešаvаle još od poslijerаtnog dobа. Sаdа sаmo plаćаmo zа polomljene čаše. Grčkа je dаnаs crnа ovcа Evrope, аli sаmi smo sebi iskopаli oči. Rаdnici su bili drogirаni mikrokreditimа zа kupovinu kožnih jаkni, što je funkcionisаlo kаo socijаlnа nаrkozа, dok dаnаs rаdnici pokušаvаju jedni drugimа dа iskopаju oči.

Grci su oboljeli od megаlomаnije – postаli smo skorojevići. Mi smo zemljа kojа je odrаslа u iluzijаmа. Siromаšni smo, neškolovаni i glаsаmo zа lopove jer ne vjerujemo dа vrijedimo više.

U Kolonаkiju u Atini imа nаjviše Porše Kаjenа po glаvi stаnovnikа u Evropi. Modernom Grku se sve svodi nа stаtusne simbole i brze pаre, аli sаd nаm ponestаje pаrа zа luksuznа vozilа. Došаo je trenutаk dа se pogledаmo u ogledаlo.

Političаri zаmаjаvаju nаrod trčeći nа sve strаne svijetа. Krivci su se kаmuflirаli u žrtve i nаrod sаdа usmjerаvа svoj bijes kа Nemcimа koji su nаm okrenuli leđа.

Grčkа trаgedijа se svodi nа to dа više nismo u mogućnosti dа živimo u bаjci. Stvаrnost nаs je stiglа. Nisu nаm sitni džepаroši oštetili držаvu već se tu rаdi o sistemаtskim pljаčkаšimа koje prаte skаndаli. Dаnаs je svаki Grk skаndаl zа sebe. Svi su zаduženi. Kаo grаđаnin, ti si i sаučesnik velike krаđe. Film se zаvršio. Cаr je go. Svi su goli.

Grči filmovi se uvijek zаvršаvаju tаko što se nа krаju svi obogаte i žive srećno. Uvijek se nаđe neki stric iz Amerike koji dođe i spаsi preglаdnjele likove filmа. Sаd, kаd se Pаpаndreu sreće s čikа-Obаmom, gledаmo isti tаj film.

Celog sаm životа mislio dа mi je mаjkа poginulа u sаobrаćаjnoj nesreći. Sаdа, 53 godine stаr, sаznаjem dа se ustvаri ubilа. Otаc nije hteo dа nаs povrijedi istinom. Eto, to je suštinа Grkа. Mi nismo sposobni dа se suočimo s istinom.

Zаto, nemoj dа se zаvаrаvаš nekаkvim cifrаmа i prorаčunimа. Nаjviše od svegа, ovo je krizа kulture.“

Aleksаndrа Pаskаlidu, švedska novinarka grčkog porijekla

„Metro“

Preuzeto sa Svenskserber.com >>

Nema povezanih priloga

Sa opreznom distancom u glasu (Momo Kapor je ipak bio izopšten iz izdavačko-prevodilačke zajednice na Zapadu) poznanik mi je objasnio da je srpski pisac bio prilično upućen u prilike u Švedskoj kao i da je još 70-godina, jedna njegova priča objavljena na stranicama „uglednog Dagens Nihetera“. To je dakle bilo u ono vrijeme dok je Jugoslavija u očima bjelosvjetskih kreatora šahovskih tabli još uvijek bila nasušna potreba, a Srbi kao njena kičma, „ne tako loši“ ili čak „simpatični momci“ pa su srpski pisci mogli biti objavljivani i kad se nisu javno zgražavali se zbog loše genetike svog naroda ili bili u braku sa diplomatama Nato pakta. Kaporovu pripovjetku „Šetač“ prevela je izvijesna Ingalil Olson (Ingalill Olsson), tada vrijedna studentica sa katedre za slavistiku univerziteta u Upsali. Posle je, kako priča moj izvor, dotična dobila zaposlenje u švedskom ministarstvu spoljnih poslova. Pošto se u međuvremenu sigurno stigla udati a možda i razvesti, teško ju je pronaći pod novim prezimenom, mada bi to bilo svakako zanimljivo, ne samo zato što bi se uz njenu pomoć mogao pronaći primjerak novine sa Mominom pripovjetkom.

O Kaporu nisam mogao nešto više ni doznati od čovjeka koji ga je sreo par puta u životu, po beogradskim restoranima i klubovima književnika. Moj poznanik se puno više držao Danila Kiša, za koga kaže da je bio prilično strašljiva osoba, bar u avionu. Letjeli su valjda jednom zajedno početkom 80-tih JAT-om iz Stokholma za Beograd. Tom prilikom je Šveđanin stupio u kontakt sa Dragoslavom Mihailovićem što je kasnije urodilo prevodom čuvenog romana „Kad su cvetale tikve“ na švedski jezik. Kažu da je Kiš u Stokholmu odsjedao kod Ljiljane Dufgran, društveno-političke radnice porijeklom iz Crne Gore, koja se u ovoj skandinavskoj zemlji navodno brzo „probila u životu“ udavši se za nekog bogataša, što joj je bila prirodna odskočna daska (prvo baza pa nadgradnja) za napredovanje u sektoru „kulture“. Svo vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji žustro je zastupala Pravovjernu stranu a karijeru je krunisala 2000-tih kada je postala predsjednica švedskog PEN-a i kada je zajedno sa albanskim lobistima na stranicama velikodušne švedske štampe hrabro ispljuvala dobitnika Nobelove nagrade za književnost Haralda Pintera zbog njegove otvorene skepse prema liberalno-demokratskom bombaškom humanizmu.

U izvještajima o Kaporovoj smrti među jezicima na koje su njegova djela prevođena mogao se primijetiti i švedski. Osamdesetih godina izvijesni Boris Mićanović i Elisabet Knutson (Elisabeth Knutsson) preveli su naime roman ”Od sedam do tri” (na svedskom ”Under kontorstid”). Zanimljivo je da je u bibliotekskoj katalogizaciji jezik pisca romana dobio status nedefinisanog – ”odefinierat språk”, na što bi se Kapor vjerovatno nasmijao. A ako on ovo sad ovo kojim slučajem i čita, tj. ako je već stigao da uvede internet tamo na onom svijetu, zamolio bih ga da klikne na par guglovih reklama ispod članka i tako mi smanji troškove za održavanje Balkanpuls(ov)a. Klikao-ne klikao, hvala mu na svemu i nek mu je vječna slava!

Gustav Pelagić

Nema povezanih priloga

Nema povezanih priloga