Švedska Ulofa Palmea napadana je svojevremeno jer je bila ”moralna supersila”. Današnja Švedska Fredrika Rajnfelta postala je ”moralna državica”. Spoljna i bezbjednosna politika koja se bazira na vrijednostima dovodi u pitanje našu nacionalnu slobodu.
Nakon završetka hladnog rata Švedska je okružena zemljama iz jednog te istog vojnog saveza, NATO pakta. Od zemalja u našem neposrednom susjedstvu jedino je Finska, koja je sada u potpunosti mogla ostvariti svoje težnje za neutralnošću, spremna da se pouzda u svoje vlastite odbrambene kapacitete. U Švedskoj su političari raznih boja otpočeli rasformiranje teritorijalne odbrane, ukidanje armije vojnih obveznika i – istovremeno! – dijelili najbližem susjedstvu garancije o švedskoj vojnoj pomoći. Doktrina švedske neutralnosti u slučaju rata u bliskom susjedstvu doživjela je brzu eroziju da bi potpuno nestala prošle godine sa takozvanom deklaracijom o solidarnosti u Švedskom Riksdagu.
Istovremeno se desilo nešto paradoksalno imajući u vidu da je više švedskih parlamentarnih bezbjednosno-političkih analiza konstatovalo da opada rizik od rata u našem dijelu svijeta: Ušli smo kao ratujuća strana u misiju u jednoj zemlji sa kojom nismo imali nikakav spor. Vojno učešće u Avganistanu bilo je, gledano sa našeg švedskog hirozonta, potpuno neisprovocirano. I pored toga učestvujemo više godina u ofanzivnoj operaciji koju je najveća vojna sila na svijetu smatrala neophodnom za ostvarivanje svog nacionalnog interesa. Inostrano vojno prisustvo u Avganistanu od početka je bilo kaznena akcija i nikako motivisano brigom za lokalno stanovništvo.
Vladajuća desničarska alijansa u Švedskoj izjavljuje sada, kada je Holandija okončala svoje vojno prisustvo tamo a i nakon što su drugi akteri najavili da namjeravaju okončati svoje vojno prisustvo, da ”želi produžiti mandat švedskih snaga i da je otvorena za povećanje vojne pomoći za intervenciju u Avganistanu” (Dagens Niheteru od 2. avgusta). Naravno, tako nešto nije moguće motivisati nekakvom akutnom prijetnjom švedskoj bezbjednosti, pa to predstavnici vladajuće alijanse i ne čine. Oni objašnjavaju da je to ”moralno ispravno” i da naša spoljna politika treba da se zasniva na ”međunarodnoj solidarnosti”. Takvu ambiciju poriču političkoj opoziciji.
Navedeno predstavlja recidiv u više pogleda. Prvo, ovim se spoljna i bezbjednosna politika definitivno pretvara u razgraničavajuće pitanje između stranačkih blokova. A to je u direktnoj suprotnosti sa švedskom tradicijom. Jedan raniji predsjednik Desne partije optuživao je svojevremno socijaldemokratskog predsjednika vlade da vodi ”unutrašnju spoljnu politiku”. Optužba se sada ostvarila, mada u obrnutom smijeru. Drugo, kažu da spoljna politika treba biti ”zasnovana na vrijednostima”: osnovu vrijednosti čine ”ljudska prava i demokratija”, ali ne i nacionalna sloboda. Ako je Švedska za vrijeme hladnog rata mogla da se zove ”moralna supersila” sada smo eksplicitno ”moralna državica”.
Suština desničarske kritika govora Ulofa Palmea o ”kreaturama diktature” i ”tim prokletim ubicama” bila je da mi Šveđani treba da se bavimo svojim poslovima a ne tuđim. Sada je zvanični cilj švedske spoljne politike ”angažovanje i solidarnost – sa ljudima u drugim zemljama i u zemljama koje dijele naše demokratske vrijednosti”. Palmeov internacionalizam, sumnjiv za vrijeme hladnog rata formalno je usvojen kao naviša moda vlade, sada kad je taj rat odavno završen. Da li je ”međunarodna solidarnost” sada rizičnija nego što je bila tada? Treba li Švedska žrtvovati mir zbog borbe nekog drugog naroda za demokratiju?
Već duže vrijeme tendencija je da bi to bio adekvatan rezultat jedne moralne obaveze. To što Švedska nije dobrovoljno ušla u drugi svjetski rat na Staljinovoj, Čerčilovoj i Ruzvletovoj strani kasnije prosvjećenije generacije napadale su kao kukavičluk: dakle pomogli smo održvanaje nacističke diktature u Njemačkoj i omogućili Aušvic. Ali koliko je zemalja osim velikih sila dobrovoljno ušlo u taj rat? Kada se demokratska Finska stavila na stranu Hitlera to je uradila da bi očuvala svoju nacionalnu slobodu i pružila otpor osvajaču Staljinu. Da li su Finci trebali odustati od svog oružanog bratstva sa nacističkom Njemačkom? Da li je Švedska trebala napasti Finsku u Produženom ratu iz moralnih razloga?
Praviti od morala i ideologije zvijezde vodilje za spoljnu i bezbjednosnu politiku je bukvalno rizično, avanturistički. Na taj način rizikujemo da se upetljamo u konflikte koji se našim učešćem mogu pretvoriti u prijetnju po našu nacionalnu slobodu, iako to nisu bili na početku. Na taj način rizikujemo da uđemo u jedan vojni savez čemu se većina stanovništva protivi. A da li Nato zaista želi imati članicu koja se razoružala do gole kože?
Članak o spoljnoj i bezbjednosnoj politici [u Dagens Niheteru] potpisao je ministar odbrane a ne ministar spoljnih poslova. To ne sluti na dobro.
Anders Björnsson
